Prošla su gotovo četiri desetljeća od posljednjeg izdanja i danas još kultnih Hergešićevih Književnih portreta. Uza sve ostale književne metode i avangardne pravce i teorije, čini se, ponovno sve veći prostor osvaja i onaj pozitivistički pristup književnome djelu. I dobro je da je tako, jer će tek na njegovim temeljima, baš kao što je to bio i raniji slučaj, izrasti one nove, možda još sadržajnije, bliskije najširem čitateljskom krugu kako bi ga potakle na čitanje, koje u susretu s novim medijima, polako ipak gubi dah.

A u tom je poslu, pa ma koliko se trudili dokazati da je riječ o davno prevladanoj metodi, Hergešić naprosto nezamjenjiv. I nadasve zanimljiv i poučan. To potvrđuju i brojni naraštaji njegovih bivših studenata koji već nekoliko desetljeća suvereno kreiraju hrvatsku kulturnu scenu na gotovo svim područjima.